Za točno mjesec dana je Božić. Božić je kršćanski blagdan kojim se slavi rođenje Isusa Krista.
Božićni običaji su u Hrvatskoj tradicija, a neke od najznačajnijih donosimo u nastavku.
Na kraju teksta nalazi se i mix Naljepših Božićnih pjesama koje možete poslušati i započeti Božićnu euforiju.
Došašće
Priprema za Božić počinjala je došašćem, u dosta krajeva početak priprave bio je blagdan Svete Katarine 25. studenog. U to se vrijeme odlazilo na ranojutarnje mise zornice, postilo se i duhovno pripremalo za veliki blagdan. U novije se vrijeme proširio običaj izrade adventskog vijenca s četirima svijećama, a na svaku bi se adventsku nedjelju palila jedna svijeća.
Sveta Barbara
U nekim se hrvatskim krajevima na blagdan sv. Barbare stavlja pšenica u tanjuriće, koja proklija, zazeleni se, te postaje božićni ures u kućama i crkvama.
Sveta Lucija
Slavili su se i blagdani Svetog Nikole i Svete Lucije. Njihove su likove prikazivali mladići ili djevojke koji su obilazili domove darivajući djecu najčešće voćem – smokvama, bademima, jabukama, orasima, a često su znali i plašiti nestašnu djecu. Poslije su tu ulogu preuzeli sveti Nikola i njegov pomoćnik Krampus, pri čemu je Nikola donosio darove dobroj djeci, a Krampus bi plašio zločeste. Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica, a bila je simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove. Isti običaj postoji u Italiji i Portugalu te nije toliko raširen. Pšenica se sadila na Svetu Luciju i rasla bi do Božića kad bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskim bojama – crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svijeća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, to će biti bolja ljetina naredne godine. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama da se taj sveti dio Božića ne bi uništio.
Badnjak
Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti” (stsl. bad) budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom.
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.
Badnjak i slama
Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. O tome govore i stihovi pjesme Radujte se narodi:
“Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.”
Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi, koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.
Božićno drvce
Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća. Jaslice su često nosili pjevajući koledari.
Božić
Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.
