Nedjeljom kroz vrijeme: Osječka Kožara

Da je sudbina bila malo drugačija, osječka Kožara bi prošle godine proslavila svoj veliki jubilej – 200 godina postojanja. Umjesto svečane obljetnice, ova nekadašnja tvornica danas stoji zapuštena i prazna, kao golemi spomenik izgubljenim prilikama. Zgrada na gotovo 11.000 četvornih metara u Donjem gradu, koja je nekoć vrvjela životom, sada šuti zarobljena između povijesti i neizvjesne budućnosti.

Povijest osječke Kožare započinje još davne 1824. godine, kada je Martin Gillming osnovao maloobrtničku Tvornicu za preradu kože. To je bio početak buduće industrijske sile. Već 1870. godine tvornicu je preuzeo Josip Bartolović, a tri godine kasnije započinje intenzivnija proizvodnja.

Na prijelazu u 20. stoljeće, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, Kožara se modernizira, 1897. proizvodnja se širi, a uz remensku i potplatnu kožu, uvodi se i tzv. naplatna koža za izradu opanaka. Ona tada nalazi tržište u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Ugarskoj te čak i Osmanskom Carstvu. Već 1899. godine, zahvaljujući uvođenju parnog stroja, proizvodnja dobiva dodatni zamah. U to je vrijeme u Kožari radilo 25 muškaraca, svaki od njih zarađivao je tjedno između 16 i 24 krune, radeći čak 11 sati dnevno. Nakon Prvoga svjetskog rata broj zaposlenih narastao je na 170 do 220 radnika. Dok su druge industrije trpjele zbog ekonomske krize kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih, osječka Kožara nastavila je s dobiti i daljnjim ulaganjem, uključujući nabavu nove opreme iz Italije. Od 1980. tvornica je poznata kao Slavonka tvornica koža, a 1993. postaje Osječka tvornica koža d.d. Tijekom Drugog svjetskog rata tvornica se orijentirala na proizvodnju za potrebe vojske, a u desetljećima koja su uslijedila, rad je nastavljen bez prekida sve do početka 1990-ih kad je privatizirana. U narednom desetljeću suočava se sa stečajem, ostavljajući svoje radnike bez isplaćenih plaća i otpremnina, a slavna industrijska priča završava gorkim okusom izdaje. Tvornica, nekoć temelj lokalne industrije, postaje simbol propadanja.

Neki Osječani danas Kožaru nazivaju najvećom sramotom grada i ne kriju ogorčenost – spominje se Hypo banka, politička manipulacija i medijska šutnja. Ime Branimira Glavaša često se navodi kao onoga koji je “gurajući pod tepih” istinu, prikrivao kolaps lokalne industrije. Njegov nasljednik na mjestu župana, Krešimir Bubalo, navodno je nastavio istim putem.

Godine 2013. pojavila se ideja da se bivša tvornica pretvori u Muzej industrijske kulturne baštine, odnosno Tehnički muzej Slavonije i Baranje. Stečajni upravitelj prihvatio je prijedlog te ga uputio Ministarstvu kulture, no projekt je zapao u zastoje zbog nedostatka sredstava. Godinu dana kasnije, 2014., razmatrana je i vizija o pretvaranju Kožare u mali hotel s pristaništem za kruzere, koji bi uključivao oko 50 soba i nacionalni restoran. No ni ta zamisao nije zaživjela.

Do 2019. natječaj za prodaju glavne zgrade Kožare raspisan je čak 47 puta. Početna cijena iznosila je 22 milijuna kuna (oko 3 milijuna eura), no s vremenom je pala gotovo 15 puta. Nakon bezbroj neuspjelih pokušaja, objekt je 2019. godine prodan za svega 220.000 eura, pod čudnim okolnostima i za sitniš. Kupac je bila zagrebačka tvrtka Projekt Slavonija, iza koje stoji mr.sc. Hrvoje Pezo, predsjednik Hrvatske komore dentalne medicine i suvlasnik dentalne poliklinike Ars Salutaris. Iako nikad nije želio komentirati svoje planove, nakon nekog vremena se neslužbeno saznaje da Pezo planira u prostoru Kožare otvoriti veliku dentalnu polikliniku s ciljem razvoja zdravstvenog turizma u Slavoniji. 

No što god da budućnost nosi, jasno je da se obnova ne može provesti bez suglasnosti konzervatora, jer je dio Kožare pod zaštitom Ministarstva kulture kao dio industrijske baštine. Tvornica kože Osijek u prošlom je stoljeću bila više od obične tvornice. Bila je ritam jednog grada, zrcalo radničkog života, temelj gospodarskog ponosa. Danas, izrasla u tišini i urušenim zidovima, ona stoji kao opomena kako se brzo može zaboraviti ono što su generacije stvarale.

Kožara je tijekom 20. stoljeća ostvarila iznimne poslovne uspjehe, a njezin nekadašnji uspon i današnja propast bolno podsjećaju na sudbinu mnogih slavonskih tvornica. Ostaje nada da njezine zidine neće još dugo svjedočiti samo prošlosti, nego i nekoj novoj, boljoj priči.