Datum 5. prosinca 1918. godine ostao je upisan kao tragično, ali ideološki presudno poglavlje u hrvatskoj povijesti. Samo četiri dana nakon zbrzanog i jednostranog proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine SHS), Zagreb je postao poprište sukoba koji je simbolično potvrdio hegemonistički karakter nove državne tvorevine i nagovijestio dugu borbu za hrvatsku samostalnost. Prosinačke žrtve, pripadnici hrvatskog domobranstva i zagrebački građani, postali su prve nevine žrtve onoga što se u narodnoj svijesti počelo tumačiti kao okupacija.
Prvi čin otpora
Nezadovoljstvo zbog načina na koji je provedeno ujedinjenje bilo je široko. Hrvatski političari, poput Stjepana Radića, žestoko su se protivili bezuvjetnom pristupanju i zahtijevali republiku i pravo na samoodređenje. Međutim, dok se elita borila riječima, na ulice su izašli hrvatski vojnici, demobilizirani pripadnici 25. i 53. pješačke pukovnije Kraljevskog hrvatskog domobranstva. Iako su bili osiromašeni i demotivirani, njihov je protest bio jasno domoljuban: povorka je klicala “Živjela Hrvatska Republika!” i zahtijevala zaustavljanje srbijanskog centralizma i dominacije. Ovaj prosvjed bio je jasan pokazatelj da velik dio hrvatskoga naroda ne prihvaća monarhističko rješenje pod dinastijom Karađorđevića. Vojnici su u tom trenutku djelovali kao prva jezgra otpora, neformalni pokret koji je odbijao prihvatiti nametnuto stanje.
Tko je pucao na hrvatske vojnike?
Na Trgu bana Jelačića, vladine snage odane Narodnom vijeću i novoj državi, pod zapovjedništvom komesara zagrebačke policije Grge Budislava Anđelinovića, bile su spremne ugušiti svaki bunt. U općem kaosu, na Trgu je s okolnih zgrada otvorena mitraljeska i puščana vatra na prosvjednike. Krvoproliće je bilo brzo i brutalno. U tom je danu poginulo najmanje 13 hrvatskih domobrana i građana, a više od petnaest ih je ranjeno. Ove žrtve bile su ne samo stvarni gubitak već i duboki simbol: režim je pokazao da će se nasiljem i oružjem obračunati sa svakim tko se protivi unitarizmu i centralizaciji. Anđelinovićevo kasnije hvalisanje da se “ponosi svojim krvavim rukama” samo je potvrdilo opravdanost straha od hegemonije.
Utiranje puta otporu
Prosinačke žrtve nisu izravno stvorile nijednu političku stranku niti pokret, no one su predstavljale prijelomnu točku u političkom razmišljanju. Krv na zagrebačkim ulicama stvorila je moralni dug i osjećaj izdaje u narodu koji su pojačani srpskom surovom dominacijom rezultirali osnivanjem nekoliko pokreta otpora, među njima i Ustaškog pokreta osnovanog u inozemstvu. Događaj sa glavnog zagrebačkog trga je radikalizirao pravašku politiku, koja je godinama inzistirala na hrvatskoj samostalnosti, žrtve su postale vječni podsjetnik na brutalnost režima, mit koji je kasnije služio kao snažan povijesni argument i opravdanje za radikalne oblike borbe za nezavisnost Hrvatske.
Iako je uslijedila duga legalistička borba HSS-a, Prosinačke žrtve ostaju temeljni dokaz da je otpor jugoslavenskom unitarizmu rođen onoga trenutka kada je, pod tuđinskom čizmom, pala prva hrvatska krv. One su prvi i najjasniji povod za kasnije nastajanje pokreta koji su, svaki na svoj način, imali isti cilj: oslobođenje Hrvatske.