Osam godina velikih projekata pod vodstvom Marina Mandarića osigurali su Đakovu nagradu “Zlatno veslo”, nakon svake kiše kroz novouređene ceste se probija veslanjem. Đakovo je srce Slavonije, grad najljepše crkve u Hrvatskoj, grad kulture, Vezova, konja, talentiranih sportaša i – velikih obećanja. Dva mandata Marina Mandarića obilježena su velikim obećanjima, uglavnom isporučenima uoči lokalnih izbora, a onda tako olako zaboravljenima.
Svaka ozbiljnija kiša u Đakovu već godinama razotkriva stvarno stanje gradske infrastrukture i pokazuje “kvalitetu” radova kojima se gradska vlast neumorno hvali. Ceste se, čim oblaci puste malo vode, pretvaraju u bazene, a vožnja gradom postaje avantura dostojna adrenalinskih parkova. Zahvaljujući milijunima kuna iz gradskog proračuna, Đakovo danas ima prometnice koje, funkcionalno gledano, bolje služe ribama nego vozačima.
Odvodi koji ne postoje, asfalt koji tone pod kotačima i građani koji nakon svake kiše mole da stignu kući suhi – to su stvarna postignuća gradske vlasti. Dok se pred kamerama režu vrpce i dijele samohvale, sigurnost i udobnost građana ostaju nevažni detalji. Funkcionalnost, dugotrajnost i kvaliteta izvođenja radova u Đakovu su očito sporedne kategorije, a svaki “novi projekt” često je tek još jedna skupa šminka koja ne preživi ni prvu ozbiljniju kišu.
Poseban apsurd predstavlja odluka da se radovi prošire i na pješačke i biciklističke staze u Gupčevoj ulici – najvažnijoj turističkoj ruti u gradu. Umjesto planiranih estetski i funkcionalno prihvatljivih betonskih opločnika, gradski vlastodršci odlučili su – iako im već ni ceste nisu ispale kako treba – dodati još malo asfalta. Tako će ulica kojom prolaze gotovo svi posjetitelji Đakova biti pretvorena u bezličnu, crnu asfaltiranu površinu, što je estetski i funkcionalno potpuni promašaj za jedan turistički grad.
Paralelno s prometnim problemima, na vidjelo izlazi i kronični nemar prema komunalnom redu. Na sjednici Gradskog vijeća Antun Galić je, unatoč vlastitim propustima, teatralno pozivao na oštrije kontrole zbog odlaganja građevinskog otpada, dok se istovremeno u njegovom neposrednom susjedstvu u Piškorevcima već godinama gomila ogromna ilegalna deponija smeća – nezaustavljena i nesankcionirana.
Osam godina nakon velikih obećanja o “promjenama”, Đakovo je dobilo tek šminku pred izbore, šljunak na ulicama i poplave u dvorištima. Ideja za stvarna, održiva rješenja nema, a svaki novi projekt sve više podsjeća na loše izrežiranu predstavu. Umjesto sustavnih rješenja, Đakovo svjedoči “krpanju rupa”, “mazanju očiju” i potapanju pod prvim ozbiljnijim oblacima.
Dok vizija razvoja grada izostaje, rodbinske i stranačke veze očito ostaju glavni kriterij za podjelu poslova i natječaja. A tko sve to plaća? Naravno – obični građani, kroz poreze, skuplje usluge i svakodnevnu frustraciju.
Đakovu ne treba još jedan sloj asfalta preko problema – treba mu odgovorna vlast koja će znati razliku između stvarnog napretka i jeftine političke kozmetike.
